GULENJE VOJNOG ROKA

Braća Baždarići su mi se jucer upisali u knjizi gostiju. Hrvoje i Tomislav. Hvala , carevi ste !
Normalno, sjetio se ja odmah gulenja vojnog roka u Samobora koji smo zdušno gulili prošle godine. Hrvoje i Tomislav, jedini burazi u našem tadašnjem Zapovjednom vodu brigade za vezu.
Ovaj blog je pomno , čak kronološki bilježio što se meni događalo za vrijeme vojnog roka. Prošle godine kad sam još eksperimentirao sa pisanje bloga glavna tema su bile moje priče i doživljaji iz samoborske vojarne. Samo, u međuvremenu se moja blog arhiva za prošlu godinu zagubila. I što je najgore ja većinu toga materijala nikada nisam pohranio pohranio na svoj disk, i sad se mogu lagano...jel ! Šteta , volio bih to imati radi sebe. Ali ipak je nešto ostalo na mom disku.
Izvaditi ću to iz naftalina i malo citirati samoga sebe od 05. srpnja 2002 :

Sjedim u uredu. Vojničkom uredu. Dva stola su priljubljena i formiraju poveću radnu površinu na kojima radi Ona i On. Moj vojni šef i vojna šefica. Oni imaju činove. Ja sam obični vojnik. Ovdje više nema vojničke stege. Vlada neformalna atmosfera. U uredskim poslovima pomaže mi još jedan vojnik. Zoran iz Kutine. Zajedno smo podvrgnuti uredskom stresu. I sad dok sjedim u uredu s pogledom na zapadni dio Medvednice, s jasno istaknutim sljemenskim TV tornjem, mislim da mi nije loše. Završni vojnički dani očito ostati će mi u finom sjećanju.(E tu sada da dodam- u toj opservaciji sam totalno pogriješio, ali o tome poslije ) Moram odraditi još otprilike pedesetak dana. Dobro je, mislim si. Moglo je biti i gore. Da se neki dogadjaji nisu odvijali sretno po mene sada bi davio se u dosadnom i deprimirajućem okruženju u neposrednoj blizini Samobora ( Molvice ), gdje sam prvotno trebao biti rasporedjen za prekomandu.
Na tom bih objektu držao osmosatne smjene, čistio krug tog glavnostožerskog ladanja, kosio travu i čistio objekt, što mi ne bi teško palo. Ali teško bi mi pao nedostatak organizacije, civilizacije, jednostavnog dolaska do objekta nakon vikenda ili grada. Općenito govoreći imao bih vremena na pretek. A to nije dobro. Vjerojatno bih čitao novine, knjige, kartao, igrao šah, gledao TV, i sve to tako iz tjedna u tjedan. U medjuvremnu bih nešto i napravio. Ali ne. To bi me deprimiralo. Jednostavno volim kad se nešto čeprka i radi.
Ja sam izabrao drukčiji pristup. Ja sam odlučio zamoliti zapovjednika Kižlina da me vrati u vojarnu. Vratio me nakon samo tjedan dana boravka na objektu. I eto me.Imam radno vrijeme od 6.30 do 15.00. Tome treba nadodati i često popodnevno odradjivanje raznih dopunskih uredskih poslova. Dakle, umjesto da uživam u lijepom ladanjskom okruženju i laganom tempu odradjivanja malih zadataka, uživam dinamičnost ureda, stresne situacije, često komuniciranje, radni umor i sve ostalo što dolazi s tim. I dobro mi je. Pošto radim kod šefa našeg Zapovjednog voda dobivam svaki drugi tjedan odlazak kući na vikend. U vojarni imam kantinu, blizinu grada, televiziju, računala, stare prijatelje i poznanike, radno mjesto na kojem vrijeme brzo prolazi pa se ne opterećujem s brojanjem dana do kraja vojnog roka. Sve su to prednosti koje olakšavaju posljednje vojničke dane. Ah, gledam ovu mladu vojsku koju drilaju, na njima provode stegu u zgradi kraj moje .
Više tu gnjavažu ne bi volio proći. Tu nema puno logike. No, što se mora...Ipak ostati će samo pozitivne stvari u sjećanju.
Još 54 dana do povratka u civil. Još 35 radnih dana u uredu mog šefa.

Eh, sve je dobro manje više teklo u toj vojsci sve do zadnjih tjedan dana odsluženja. Tada se desilo sranje.
Netko je ukrao službeni laptop iz tzv. sobe staklenika sa povjerljivim obavještajnim podacima, jedini takve vrste s kojim raspolaže Hrvatska Vojska. I onda je krenulo. Tortura vojne policije.
Davanje izjava , otisaka prstiju, psihičko iscrpljivanje vojnika ne bi li netko od nas priznao. Dizanje u jedan u noći i pretresi naših ormara. Plus sve to kod mene je bilo ogromnog uredskog stresa ( Nikolina mi je šefovala zadnjih dana , jer je Kižla bio na godišnjem ) . I onda sam one nedjelje puknuo kao puška. Lom. Prolupao sam .
Sa narednikom Glumcem sam razmjenio oštre riječi na hodniku kad mi je pretresao ormar i moje privatne stvari na što nije imao pravo. Onda me odveo službujućem vojarne. Srećom, službujući je bio normalan čovjek koji me saslušao a ne poput onog kretena narednika Glumca. No, dobro prošlo je i to.
Do zadnjeg dana nisu otkrili krađu tog prokletog laptopa, čak su govorili da će nam produžiti konc-logorsku karantenu u kojoj smo tada bili sve dok ne nadju lopova. Novine su digle aferu oko te blamaže i sramote. Morali su nas pustiti.
I tako odoše mi iz Samobora. Kad sam došao doma trebalo mi je nekoliko dana za spavanje i smirenje živaca. Nakon nekoliko dana, u rujnu prošle godine, pročitao sam da su našli krivca za tu svinjariju.
Onaj Matić iz 1. voda ukrao je laptop. Dečko je napravio vrhunsku glupost zbog koje smo svi morali kidati živce.
Inače pozdrav svima iz tima zapovjednog voda 42. klase ( Baždarići, Sikaček, Šoić, Radičanin, Zajić, Denona, Ribarić, Lihtar, Đermanović, Bakula, Lozar i ostali junaci našeg poručnika Kižlina ).
Znam da neki od njih povremeno svrate na ovaj blog.