Pukla lopta...

...a rezerve nema.

Pukli smo i u Portugalu. Nije ništa skroz neočekivano ali postaje mi sve jasnije da mi još dugo nećemo imati nikakvu ekstra kvalitetu reprezentacije jer jednostavno, usprokos činjenici da mnogi članovi repke igraju u ino klubovima, ne igramo moderni nogomet. Igramo kampanjski. Dokazali smo to i tamo.

Nema tu nekog sistema, identiteta i prepoznatljivosti repke. Nema više one situacije da na ulici sretneš nekog ljubitelja nogometa i da ga onako iz vedra neba anketiraš zna li nabrojiti barem 7 standardnih članova reprezentacije...

Otto je donio nove impulse, nove igrače , otkrio Pršu i još neke ali previše je tu lutanja, previše taktiziranja «ovaj bi sada mogao igrati na ovoj poziciji, ovaj na onoj, a možda ipak na onoj drugoj ...»

Jučer nije bilo moguće dobiti Engleze. S onakovom igrom nikako. Pristup utakmici naših bio je odličan.
Postavili su se čvrsto na terenu. Krenuli bosti preko sredine i bokova što je i rezultiralo onim faulom na lijevom boku iz kojega je Rapajić nabacio maestralno u gužvu ispred gola gdje smo ih rano šokirali.
A bila je tek 9 minuta. I išlo je to do neke 35 minute.
Nismo se nabili ispred gola odmah. Ali kakvu smo rupetinu ostavljali po redini –to je tragedija.

Lampard se okomito zabijao i tada je naša obrana još stajala dobro. Ali bilo je vidljivo već u toj ranoj fazi da koliko god smo se čvrsto postavili –nemamo igru !!
Nabijali smo loptu prema naprijed, svako drugo dodavanje nam je bilo presječeno ili na sredini terena ili je bila lopta bačena bez cilja naprijed kako bi ju elegantno pokupila engleska obrana.

A njihova brzine je zapanjujuća. To je nevjerojatna sprema igrača, kondicijski su puno jači bili od naših, imali više sape u plućima i više imaginacije i želje za igrom kratkih paseva .
To je bilo toliko brzo u jednom času da je naša poznata tvrda obrana postala dezorijentirana pa je u taj čas dopustila trostruko dodavanje engleza u kaznenom prostoru ispred Butine što je rezultiralo malim trzajem glave Scholesa i izjednačujućim golom.

A da nismo imali Butinu koji je bio naš najbolji igrač...Izbušili bi nam mrežu. Izbušili.
A onaj mali Rooney je zbilja u velikoj formi, mali živac koji se zna dobro postaviti, zna se osloboditi, i dokazao je da ima bombu u nogama.

Punom nogom je zahvatio onaj udarac koji je bio ključan za vodstvo Engleske od 2:1. Collina je odsvirao kraj prvog dijela.

Ničemu se više nije moglo nadati u drugom dijelu jer nismo imali igru. A nadati se prekidima i kontrama protiv Engleske nije najmudrija strategija.
I onda ulazi Mornar. Donio je života na desnom boku.
Pa ubrzo još dvije izmjene.
Olić i Srna IN. Jedina moguća strategija tada. Idemo dati gol. I počeli smo konačno igrati. Svaki put počnemo igrati kad gori pod petama.

A jesmo kampanjci!. Stvorili smo par gužvi ali tko...nisu naši napadači.
Ljudi koji ma je glavni zadatak prijetiti protivničkim vratima nisu bili ti koji su zabijali. Naša dva gola zabili su Kovač i Tudor.
Nisu oni napadači. Pršo se pleo u pokušajima solo driblinga, Šokota je imao tupu oštricu na kopačkama s mlitavim šutom i malo prilika za udarac.
A obadva su napadača stajala «iza lopte». Nisu se dovoljno nudili a i onaj Tery je dosta zaslužan za to.

I onda krah. Lampard se šeta našom obranom, svi nešto čekali da dođu do do našeg šesnaesterca, malo prešaltavanja s desne na lijevu nogu i udarac pokraj Butine bio je jasan znak da tu više nade nema.
Poslije smo se do kraja otvorili i riskirali da je prilike za njihov kontranapad bilo dovoljno što je i rezultiralo bijegom Rooneya koji je na putu postati najboljim strijelcom prvenstva.

Nismo totalno plačući otišli doma. Jedan remi koji smo trebali riješiti u našu korist, drugi remi koji smo apsolutno trebali riješti u našu korist, i treća zaslužena pušiona koja je naša očekivanje svela u realne okvire.
Sad će biti malo mira s nogometom. Bla, bla, bla...