15.06.2002
Spavaonica je sad puno drugačije nego li je bila u prva tri mjeseca.Sada nas spava u jednoj velikoj sobi nas dvadesetak.Soba je ogromna.Treba vremena da se počisti.U spavaonici su i dalje neki « prvoborci» s kojima sam bio i prije u desetini.Sa mnom u Zapovjedni vod u prekomandu došli su Oliver Sikaček i Fedor Zaić.Oliver ili poznatiji kao Siksi radi u odjelu kog svog šefa na poslovim koji su usko vezani uz njegovu profesiju.Siksi je diplomirani psiholog.Fedor je moj kompanjon u uredu.Radimo kod zapovjednika Zapovjednog voda,našeg poručnika,zajedno sa gospodjom dočasnicom voda,Nikolinom.I ostali ljudi u vodu su privilegirana kasta vojnika u ovoj vojarni.Svi zapravo rade po uredima kod raznih časnika,i većina njih je sa višom i visokom stručnom spremom.Nekolicina ide svaki dan na rad u Glavni stožer u Zagreb.Tamo rade na centrali.Ostali iz voda su rasporedjeni na objektima veze u neposrednoj blizini Samobora i Zagreba.Sve skupa kad se zbroji sada naš vojni rok teče mnogo komotnije i lakše.Još dva mjeseca i to će proći.Svako će se vratiti u svoj civilni život.
Saturday, 29 June 2002
26.05.2002
Ekipa je nestala.Čarolija se izgubila.Moj boravak u HV-u je ušao u novu fazu.Došlo je vrijeme prekomandi.To je u vojsci vrijeme kad vojnici nakon provedenih tri mjeseca kreću na nova odredišta(ne nužno) na takozvanu završnu obuku,koje počinje sve manje ličiti na vojsku.Dakle,vojnička stega nije ni približna onoj koja vlada u prva tri mjeseca.Ekipa iz moje desetine rasula se po cijeloj Hrvatskoj.Neki su završili u Osijeku(Mikleušević te Mladen Šuker),neki u Kninu(Mijić i Taboršak),neki u Rijeci (Hriberšek),neki u Lučkom kod Zagreba (Marodt,Kalajžić),neki u Kuparima blizu Dubrovnika (Miho Miljanić,Mastelić),a neki su jednostavno ostali u Brigadi ili drugim postrojbama ovdje u Samoboru.Da,ostao sam u Samoboru.Preciznije dobiosam prekomandu u tzv.Zapovijedni vod ,u drugoj zgradi u samoborskoj vojarni gdje sam onda isti dan bio rasporedjen na Tzv.Stacionarne objekte veze u neposrednoj blizini Samobora.Zbog osjetljivih informacija i polozaj vojne tajne u ovoj cijeloj prici radi objektivnih okolnosti čak ni na ovom mjestu neću ići oko toga u detalje.Ne bi si trebao još navući neko ispitivanje od ovih «odozgo».Oni nebi imali razumijevanje za takvo moje pisanje koje bi uključivalo fakte koji ulaze u kategoriju vojne tajne.Dakle,jednom riječju rasporedjen sam u jednom ugodnom objektu,u divljini sa pomalo atmosferom na kraju svijeta i hrpom vremena za čitanje gledanje TV-a,kartanje ,igranje šaha.Koliko god to nekima bilo čudno ja sam nakopn tjedan dana zatražio da me vrate nazad u vojarnu da tamo nešto radim.Hvala Bogu ,moje želje su bile uslišene.Dokoličarenje i zabušavanje cijeli dan nije bilo ono što me ispunjavalo.Htio sam zanimaciju.Nakon tih tjedan dana moljkanja zapovjednik mepozvaio da se vratim u vojarnu i stavio me na probni rad u svoj ured.Nakon tjedan dana već sam prisegao prisegu o zaštiti tajnosti podataka i sada sam miran i zadovoljan svakodnevnim uredskim radom od 7 ujutro do 15 popodne.Posla ima,radi se punom parom,uredski stres je svakodnevnica.Ali sam zadovoljan time.
Ekipa je nestala.Čarolija se izgubila.Moj boravak u HV-u je ušao u novu fazu.Došlo je vrijeme prekomandi.To je u vojsci vrijeme kad vojnici nakon provedenih tri mjeseca kreću na nova odredišta(ne nužno) na takozvanu završnu obuku,koje počinje sve manje ličiti na vojsku.Dakle,vojnička stega nije ni približna onoj koja vlada u prva tri mjeseca.Ekipa iz moje desetine rasula se po cijeloj Hrvatskoj.Neki su završili u Osijeku(Mikleušević te Mladen Šuker),neki u Kninu(Mijić i Taboršak),neki u Rijeci (Hriberšek),neki u Lučkom kod Zagreba (Marodt,Kalajžić),neki u Kuparima blizu Dubrovnika (Miho Miljanić,Mastelić),a neki su jednostavno ostali u Brigadi ili drugim postrojbama ovdje u Samoboru.Da,ostao sam u Samoboru.Preciznije dobiosam prekomandu u tzv.Zapovijedni vod ,u drugoj zgradi u samoborskoj vojarni gdje sam onda isti dan bio rasporedjen na Tzv.Stacionarne objekte veze u neposrednoj blizini Samobora.Zbog osjetljivih informacija i polozaj vojne tajne u ovoj cijeloj prici radi objektivnih okolnosti čak ni na ovom mjestu neću ići oko toga u detalje.Ne bi si trebao još navući neko ispitivanje od ovih «odozgo».Oni nebi imali razumijevanje za takvo moje pisanje koje bi uključivalo fakte koji ulaze u kategoriju vojne tajne.Dakle,jednom riječju rasporedjen sam u jednom ugodnom objektu,u divljini sa pomalo atmosferom na kraju svijeta i hrpom vremena za čitanje gledanje TV-a,kartanje ,igranje šaha.Koliko god to nekima bilo čudno ja sam nakopn tjedan dana zatražio da me vrate nazad u vojarnu da tamo nešto radim.Hvala Bogu ,moje želje su bile uslišene.Dokoličarenje i zabušavanje cijeli dan nije bilo ono što me ispunjavalo.Htio sam zanimaciju.Nakon tih tjedan dana moljkanja zapovjednik mepozvaio da se vratim u vojarnu i stavio me na probni rad u svoj ured.Nakon tjedan dana već sam prisegao prisegu o zaštiti tajnosti podataka i sada sam miran i zadovoljan svakodnevnim uredskim radom od 7 ujutro do 15 popodne.Posla ima,radi se punom parom,uredski stres je svakodnevnica.Ali sam zadovoljan time.
13.05.2002
PETOGODIŠNJICA MATURE
Zanimljivo je prošlo okupljanje moje generacije gimnazijskih maturanata prošle subote u Đurđevcu.Baš kako sam i zamišljao da bi trebalo izgledati.Ugodno sam se opustio u dobrom društvu starih dobrih lica koje sam svih ovih godina nakon mature više manje viđao dosta ćesto.Prvi dio sakupljanja obavili smo u gimnazijskoj zgradi i učionici u Đurđevcu.Naša obadva razrednika odazvala su se pozivu.Prof.Ljerka Šinunic i prof.Horvat Josip.Profesorica njemačkog jezika,vrstan pedagog,gospođa Ljerka vodila nas je kroz osjetljivo doba našeg srednjoškolskog razdoblja.Nije joj uvijek bilo lako s nama.Trebalo je ukrotiti sve te naše mušice.Posljednji razred gimnazije proveli smo u rukama prof.Horvata,jer je naša profesorica osjetila nove poduzetničke izazove i s pravom se maknula od prosjeka koji donosi srednjoškolska plaća i pokrenula privatnu školu stranog jezika.Te subote smo nakratko proveli u gimnazijskim učionicama i ukratko svaki član našeg razreda ukratko je izvjestio o svojih proteklih pet godina života,u koje se računaju naši uspjesi i neuspjesi,ljepše ili manje ljepše stvari koje su nas zaokupljale tokom tih godina.Poslije smo se preselili na neformalniji dio našeg sakuljanja.U atmosferi koju nudi đurđevački Stari grad proveli smo uz ples,iće i piće,pripremljeno od strane HTT Picok do ranih sati.Neki nisu.Kao ja naprimjer.Ubio me umor.Doduše većinu večeri nisam poklekao,ali na kraju me svladao umor.Naučen na ustajanje nešto iza pet sati ujutro i spavanje od deset sati navečer biorittam mi je bio čvrsto utvrđen,pa sam već oko ponoći osjećao fjaku i pospanost.No,stalni ples,znoj na licu,razgovori,gemišteci,a sve to zahvaljujući i dobroj fizičkoj formi nabitoj u vojsci,učinilo je da se držim do kasnih sati.Gušt mi je bio plesati sa Nikolinom,Jasminom,Antonijom,Željkom,Dubravkom,i ostalim curama.Jedino mi je sada žao što nisam plesao sa svojom maturalnom plesačicom Almom .Ne znam kako se to dogodilo.U jednom trenu odlučio sam otići u auti po fotoaparat ali više se nisam vratio.U autu sam zaspao.Tu je priči kraj.
PETOGODIŠNJICA MATURE
Zanimljivo je prošlo okupljanje moje generacije gimnazijskih maturanata prošle subote u Đurđevcu.Baš kako sam i zamišljao da bi trebalo izgledati.Ugodno sam se opustio u dobrom društvu starih dobrih lica koje sam svih ovih godina nakon mature više manje viđao dosta ćesto.Prvi dio sakupljanja obavili smo u gimnazijskoj zgradi i učionici u Đurđevcu.Naša obadva razrednika odazvala su se pozivu.Prof.Ljerka Šinunic i prof.Horvat Josip.Profesorica njemačkog jezika,vrstan pedagog,gospođa Ljerka vodila nas je kroz osjetljivo doba našeg srednjoškolskog razdoblja.Nije joj uvijek bilo lako s nama.Trebalo je ukrotiti sve te naše mušice.Posljednji razred gimnazije proveli smo u rukama prof.Horvata,jer je naša profesorica osjetila nove poduzetničke izazove i s pravom se maknula od prosjeka koji donosi srednjoškolska plaća i pokrenula privatnu školu stranog jezika.Te subote smo nakratko proveli u gimnazijskim učionicama i ukratko svaki član našeg razreda ukratko je izvjestio o svojih proteklih pet godina života,u koje se računaju naši uspjesi i neuspjesi,ljepše ili manje ljepše stvari koje su nas zaokupljale tokom tih godina.Poslije smo se preselili na neformalniji dio našeg sakuljanja.U atmosferi koju nudi đurđevački Stari grad proveli smo uz ples,iće i piće,pripremljeno od strane HTT Picok do ranih sati.Neki nisu.Kao ja naprimjer.Ubio me umor.Doduše većinu večeri nisam poklekao,ali na kraju me svladao umor.Naučen na ustajanje nešto iza pet sati ujutro i spavanje od deset sati navečer biorittam mi je bio čvrsto utvrđen,pa sam već oko ponoći osjećao fjaku i pospanost.No,stalni ples,znoj na licu,razgovori,gemišteci,a sve to zahvaljujući i dobroj fizičkoj formi nabitoj u vojsci,učinilo je da se držim do kasnih sati.Gušt mi je bio plesati sa Nikolinom,Jasminom,Antonijom,Željkom,Dubravkom,i ostalim curama.Jedino mi je sada žao što nisam plesao sa svojom maturalnom plesačicom Almom .Ne znam kako se to dogodilo.U jednom trenu odlučio sam otići u auti po fotoaparat ali više se nisam vratio.U autu sam zaspao.Tu je priči kraj.
Subscribe to:
Posts (Atom)